Edvin Edi Kaloper -ov blog

srijeda, 16.12.2009.

Sniježna pričica

Ponedjeljak. Konačno je prestala kiša. Za vrijeme vožnje na posao, počele su da padaju i prve pahulje. Dan na poslu je prošao lijepo, svi su sretniji, lijepi suhi snijeg je već zabijelio ulice.
Snijeg nikome ne smeta, nema ni bljuzge, to je pravi snijeg kakvog svi vole.
Ponedjeljak, 16:00h, snijeg i dalje pada, auto je bilo malo zatrpano, malo ga je trebalo i pogurati da se izađe sa parkinga.
Ponedjeljak, vatrica veselo pucketa a ja se zadovoljno odmaram nakon čišćenja dvorišta. Snijega je napadalo 20-ak centimetara, lako sam ga očistio i uživao u svježem zraku. Izgleda da ćemo imati bijelu zimu i veselu Novu godinu.

Utorak. 08:00h, auto nije htjelo da upali. Lagano sam prošetao do posla. Bilo je pravo uživanje hodati po snijegom zasutim ulicama.
Utorak,16:40h već sam umoran od hodanja. Cipele su mokre kao i kaput, malo me štreca u leđima, ili je zbog hladnoće ili od lopatanja.
Utorak, 19:00h u kući je sve hladnije, a mene su leđa ukočila od zgrtanja snijega koji je opet napadao. Nadam se da temperatura neće ići previše nisko jer bi se mogla smrznuti voda u cijevima. Ne da mi se nikuda, preumoran sam.

Srijeda. 08.00h poprilično je hladno snijeg i dalje provijava, previše je hladno da pada ali on od bijesa i dalje rominja poput dosadne kiše. Natrpao sam se odjećom ali sam se preznojio od pješačenja, kad skinem kaput ima da me presiječe mokra odjeća. Cijeli dan šmrcam na poslu, opet ću navući prehladu, jebeni snijeg i pješačenje. Auto je sinoć jedva upalilo, pustio sam ga da radi tek toliko da se baterija malo povrati ali i dalje ostaje u garaži, na parking se može ući samo sa lancima.
Srijeda, 19:00h, hajcam vatru ali kuća nikako da se zagrije. Ne znam da li da ostavim vodu na pipama, bojim se da će do jutra voda da se smrzne a onda zbogom higijeno! Snijeg i dalje pada iako je temperatura već odavno u minusu i ide niže. Za petak predviđaju prestanak padavina i spuštanje temperature do minus 15 stepeni. Da barem dođe vikend pa da ne moram nikuda izlaziti dok je ovo govno napolju. Kad će proljeće?

By Edi featuring «Dnevnik jednog Bosanca»

nedjelja, 21.06.2009.

Hotel Rwanda

Možda sam već sinoć pod snažnim dojmom istomenog filma trebao napisati ovaj post koji mi se vrti po glavi.

Nešto malo sam znao prije gledanja filma Hotel Ruanda. Znao sam da je bio nekakav rat, i genocid između dva plemena Tutsi i Hutua. Nisam znao da je za vrijeme rata u BiH 1994 godine istovremeno u 3 mjeseca masakrirano gotovo milion ljudi u Ruandi. U zemlji koja je površinski manja od BiH i koju naseljava duplo više stanovnika.



Gledajući ovaj film teško je suspregnuti osjećaje i ne primjetiti paralelu sa dešavanjima u BiH. U vrijeme genocida u Ruandi tek nešto oko 300 UN ovih vojnika bilo je raspoređeno sa misijom sličnom onoj u Bosni, da se ne miješaju i ne pokušaju djelovati. Vojnici su se sramili gledajući bespomoćne Tutsije koje ostavljaju na nemilost Interahamwe-Hutu miliciji. Bezbjedno su evakuirani svi bjelci a u napuštenim bazama i sličnim hotelima su ostali civili čekajući okrutnu smrt, najčešće klanjem mačetom.

Kao i uvijek nije to bilo uobičajeno ubijanje nekih tamo balkanskih ili afričkih plemena. Bili su to ljudi iznad svega koji poput nas voze Volkswagen i piju Heineken. Ali kao i uvijek ni njima nije bilo jasno zašto odredi idu od kuće do kuće i izdvajaju one kojima u iskaznici ne piše Hutu. Iznenada su odvedeni ispred svojeg večernjeg programa na televiziji i zaklani u dvorištu pred očima svojih zbunjenih i preplašenih Hutu komšija. A UN je po običaju procijenio da je propasno ugrožavati sigurnost mirovnih snaga te je najbolje mirno posmatrati i dokumentovati masakar. Pa za koji *urac postoje bilo koje vojne snage na ovome svjetu ako im nije svrha da daju živote za odbranu civila.

Interesantno ali sada znam da su o mojoj sudbini ljudi u svijetu saznali možda isto ovako tek 15 ak godina poslije gledajući neki ratni film o Bosni. A možda nisu nikad ni saznali jer iako je rat u Bosni trajao više godina, u Ruandi je samo u toku 3 mjeseca počinjeno daleko više zločina. Možda su poput mene vidjeli da se tamo neka dva plemena kolju iz posve nebitnih razloga i razlika. Tutsi i Hutu su za mene posve jednaki i ne mogu ih razlikovati. Uz malo volje svijet je mogao milion ljudi spasiti okrutne smrti. Smisao njihovog sukoba je posve nebitan, krvoproliće je trebalo spriječiti.

Ja sam u to vrijeme bio samo gladni dječak iz Bosne, izoliran i okružen teškom aratiljerijom na okolnim brdima Bihaća. Ali pitam se zašto i dan danas slična krvoprolića se ponavljaju. Zašto se u medijima više pažnje posvećuje fudbalskim transferima, silikonskim sisama ili zašto se više energije troši na zabrane pušenja, spašavanje muha koje mlati Obama.

I mi nosimo dio krivnje za ovaj genocid, i danas kao i nekad dok se negdje ljudi poput nas nemilosrdno granatiraju, spaljuju fosfornim granatama, kolju mačetama, dok su ljudima pored osnovnog prava na život ugrožena prava na rad, obrazovanje, slobodu kretanja i slobodu govora i dan danas mladi i snaži troše svoju energiju na paradiranje i borbu za pravo da dječaci jedni druge slobodno *ebu u šupak, usvajaju djecu i da ih nedaj bože ko na ulici (dok se drpaju i žvale) ne upozori da je to ljudi moji bolesno. Sve je to uredu. Imaju ljudi pravo da rade šta hoće ali nije li neodgovorno i licemjerno trošiti svoju energiju i pažnju na takve gluposti dok sa druge strane svijeta ljudi poput nas umiru ili gladuju.

nedjelja, 31.05.2009.

RapidShare - savjeti

Tražite muziku, literaturu, program. Dobrodošli u čarobni svijet RapidShare-a.
Za one koji se do sada nisu susretali sa jednim od najpoznatijih servisa za razmjenu fajlova nekoliko osnovnih informacija. Danas gotovo da nema sadržaja koji trebate a da ga neko na internetu već nije objavio i stavio na besplatno raspolaganje drugima. Problem je jedino što do tog sadržaja možete doći jedino ukoliko znate kod koji izgleda ovako poput ovoga za album Dubioza kolektiva http://rapidshare.com/files/223689994/Dubioza_-_FI.rar ukoliko imate kod kopirate ga u adress bar browsera i pričekate 60 sekundi kao free user na RapidShareu, a nakon toga download zipovane datoteke (RAR) u kojoj se nalazi vaš traženi sadržaj. U nekim slučajevima za ekstraktovanje zip-a trebat ćete i password koji vam obično daju sa kodom, za ovu konkretnu datoteku vam je password bh-warez.com.

Nakon downloada jedne datoteke konkretno na RapidShare servisu morat ćete sačekati sat vremena za download nove datoteke jer je isti ograničen za free usere, ali i ovome se može stati u kraj restartovanjem računara, barem za one koji poput mene koriste ADSL BH telecoma, jer svakom novom konekcijom mjenja se i vaš IP tako da možete skidati nove sadržaje i u kraćem vremenu od jednog sata.

Jedino što vam još treba za jednostavan pronalazak sadržaja koji vam trebaju je brz pronalazak tačnog koda. Za ovu svrhu najbolje je koristiti forume putem kojih korisnici na takvim temama razmijenjuju kodove, najčešće za muziku (ovisno o temi foruma), U ovu svrhu vam preporučujem odličan forum Rapid Serbia ( ima i postavljen direktni link u korisnim linkovima na mojem blogu) a za stranu muziku nije loš ni ovaj SharedMP3.

Nemojte se obeshrabriti ukoliko naiđete na error link jer većina sadržaja podliježe autorskim pravima tako da se često dešava da ovi korisni linkovi budu uklonjeni zbog toga.

subota, 02.05.2009.

Spašavanje izgubljenih dokumenata

Evo jedne korisne priče za one koji nabasaju na blog u potrazi za riješenjem spašavanja dokumenata. Nisam stručnjak ali danas sam bio primoran pronaći riješenje.

Dakle nakon jučerašnjeg slikanja, digitalni fotoaparat mi je otkazao poslušnost. Sve postojeće slike na aparatu se nisu mogle očitati na displeju a potom su i sve nestale osim zadnje koju sam danas uslikao, a ta je imala redni broj 0001 ili na moje zaprepaštenje jedina preostala na memorijskoj kartici. Uzrok svemu je pad aparata u toku rada ili izloženost vrelom suncu, uglavnom ponadao sam se da slike ipak nisu izbrisane i da na neki način mogu biti vraćene. Zapravo od nekud sam imao na umu informaciju da podaci sa diska pa tako i ove kartice mogu biti povraćeni čak i nakon njihovog brisanja.

Prilikom povezivanja aparata na PC primjetio sam da u folderu postoji samo 1 pomenuta slika, ali također bilo je čudno da na properties memory kartice pokazuje da je disk popunjen četvrtinom kapaciteta (što je previše za 1 sliku) i očigledno je bio popunjen sa nekih 1000 slikovnih datoteka koje se nemogu očitati jer je kartica oštećena.

Prvo sam pokušao kopirati cijelu karticu na PC i negdje pri kraju kopiranja, veza preko USB a je pukla i kartici nisam mogao više nikako pristupiti. Totalno je zakazala, ali na sreću kopirani folder je pokazivao istu količinu podataka kao i kartica, ali na njemu je bio samo 1 jedini fajl odnosno 1 slika i prazni folderi.

Na netu sam isprobao nekoliko programa za data recovery. Išao sam u pravcu spašavanja izbrisanih fajlova i našao neke aplikacije koje su obećavale rezultat a bile su i freeware. Problem je bio što kartici nisam mogao više pristupiti putem povezivanja sa PC ijem, pa sam pokušao kopirani folder (dobro da sam ga kopirao ranije) izbrisati i napraviti recovery skeniranjem hard diska PC a. I gle čuda. Nevjerovatno kako je skenirani disk izbacio gomilu datoteka koje sam do sada tokom godina izbrisao sa njega (još čudnije što njihova ukupna vrijednost premašuje ukupni kapacitet hard diska, to je već druga tema ali dobra lekcija za Severinu, i sve vas koji mislite da su podaci sa hard diska izbrisani pražnjenjem korpe), a na samom dnu, stajalo je oko 1000 fajlova, koji nisu izgledali poput slika, ali su imali naziv, ekstenziju CHK (umjesto JPG) i veličinu koja je obećavala da slike nisu izgubljene. Program za recovery je bio jednostavan i ubrzo sam u novom folderu imao sve fajlove koji su ličili na moje izgubljene slike. Spašene fajlove nije bilo moguće otvoriti Explorerom ili mojim omiljenim preglednikom slika ACDsee -om ali promjenom naziva i ekstenzije kako sam pretpostavio (CHK u JPG) gle čuda i moje radosti, sve slike su bile spašene.

Možda je postojalo i jednostavnije riješenje, zapravo siguran sam da postoji i bolji program i jednostavnije riješenje ali evo nadam se da će još neko ovim putem uspjeti riješiti sličan problem. Naučio sam i vidio svojim očima ono što mi je bilo teško povjerovati da čak i laik poput mene može lako doći do podataka na disku za koje mislimo da su izbrisani i samim tim sigurni od nepoželjnih očiju. Uglavnom još kad bih se uspio spojiti na memory karticu i propisno je formatirati, onda bi uspjeh bio potpun. Nadam se da nije trajno oštećena, inače ovako mi je aparat beskoristan za buduće korištenje.

ponedjeljak, 20.04.2009.

Osome stupid

Svaka hvala amerikancima ali ponekad me ozbiljno razočara cjelokupna kultura i podlegnem onom stereotipu kako su amerikanci strašno glup i bezličan narod.
Putem komercijalne, smećarske OBN televizije koju ponekad pogledam pa tako i sinoć, gledam glupi show Playbojevih zečica ili kuće (whatever). Majke mi nije da to pratim nego eto naletim vrteći kanale upravo u momentu kada nakazna skupina 3 plave fufice i jedan djedica idu da proslave djedicin rođendan. Između ostalog u toku tog dana ova nakazna skupina ljudskih prikaza je djelila autograme amerikancima koji su satima stajali u redu za njihov autogram. Koji debili, na oko normalni ljudi, djevojke, mladi parovi, i na moje zgražanje majke sa djecom. Do tad nisam znao da sam postao konzervativac. Zgrožen sam naročito jednom od majki koja je povela kćerku koja nije možda ni tinejdžerka, i za koju kaže kako joj je Kendra, jedna od 3 droljice idol. Majko božija! I tako još koji minut sam popratio bezizražajno kokodakanje tih droljica, kupanje u bazenu, cerekanje na svečanoj večeri i stupidne konverzacije tipa Oh thats osome, osome fun, osome sexy etc.
Možda bi u nizu stupidnih sadržaja koji dolaze iz Hollywooda mogao spomenuti i neki od bezbrojnih MTV glupih emisija zbog kojih sa sigurnošću tvrdim da se Curt Cobain okreće u grobu. Daleko najgluplja emisija koju sam imao priliku vidjeti je Sweetsixteen. Tom prilikom je jedno žensko prasence koje roditelji nazivaju princezom (hahaha možda da joj malo smanje Mc Donalds napoj) sa debilnim prijateljicama proslavila još jednu komercijalnu američku pompu, tj. svoj šesnaesti rođendan. U tim godinama su sva prisutna djeca prenapregnuto opterećena skupim igračkama vrištala histerično kada je slavljenica od svojih roditelja preuzela ključeve novog BMW SUV-a. Bože me sačuvaj takvog naraštaja koji bi gazio po tijelima gladne djece iz neke od afričkih ili zemalja trećeg svijeta.
Čovjek se zamisli da li je bio u zabludi, kada je MTV u moje vrijeme slovio za mjesto vrhunskih muzičkih trendova ili drugačijeg pogleda na svijet. Danas mogu samo uzaludno da razmišljam šta je prije postalo MTV pa profit ili profit pa MTV?

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.